HomeSearchSitemap

Izbornik

Biskupski ordinarijat

Biskupijske ustanove

Biskupije

Godina vjere

Svećenička godina

Pavlova godina

Službeni vjesnik

Direktorij

Međugorski fenomen

Hercegovački slučaj

KIUM

Adresar




 Linkovi











Vijest
Istinita i lažna ukazanja
Peter Joseph, 2005-03-01
Prenosimo članak objavljen u magazinu Inside the Vatican, broj 3/2005. Autor, o. Peter Joseph, iz Wagga Wagga, Australija, doktorirao je iz dogmatske teologije na Papinskom Gregorijanskom sveučilištu u Rimu. Urednik je dopunjenoga izdanja Apologetike i katoličkoga nauka, nadbiskupa Sheehana (Saint Austin Press, 2001.), i sada je kancelar maronitske biskupije u Australiji.
 
© Urbi et Orbi Communications
 
 
Kao uvod, izrazio bih svoje vlastito zanimanje u privatnim objavama. Posjetio sam Paray-le-Monial (gdje je Isus pokazao svoje Presveto Srce sv. Margareti Mariji u XVII. st.). Posjetio sam Rue de Bac (gdje je Čudotvorna medaljica dana sv. Katarini Labouré, 1830.). Posjetio sam Lourdes, Knock, i Fatimu, i također dva belgijska grada gdje se Gospa ukazala: Beauring (1932.-1933.) i Banneux (1933.). Nosim smeđi škapular i Čudotvornu medaljicu. Obavljao sam klanjanje za proslavu blagdana Božanskoga milosrđa od 1993.
 
Mislim da, iz svega ovoga, možete vidjeti da se ne protivim privatnim objavama. Ali se protivim lažnim objavama; protivim se sumnjivim objavama; protivim se neodobrenim objavama; protivim se opsjednutosti privatnim objavama. Protivim se svemu ovomu upravo zato što vjerujem u istinite privatne objave i njihovu ulogu u životu Crkve.
 
Izobilje navodnih poruka i objava u proteklih 40 godina čini sve potrebnijom tradicionalnu opreznost i razlikovanje duhova. Usred današnje zbunjenosti i duhovne pustoši mnogi katolici traže kontakt s nadnaravnim putem novih privatnih objava, bez obzira jesu ili nisu odobrene, ili čak jesu li ili nisu u skladu s vjerom.
 
Privatne se objave događaju
 
Bog može dopustiti objave privatnim pojedincima, i ponekad to i čini. Oni koji ih prime, i savršeno su sigurno da dolaze od Boga, trebali bi im vjerovati. Ali Crkva nikada ne nameće katolicima obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod objava velikim svecima. Crkva im daje svoje odobrenje samo kada je zadovoljna nakon rigoroznih ispitivanja njihovih duhovnih korisnosti i očiglednosti dokaza o kojima ovise.
 
Katekizam
 
Novi Katekizam u br. 67 kaže: „Tijekom stoljeća bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljšaju' ili 'upotpune' konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca. Kršćanska vjera ne može prihvatiti „objavâ“ koje bi htjele nadići ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovršena. Toga ima u nekih nekršćanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim 'objavama' zasnivaju.“ (Vidi sv. Toma, Summa II-II, q. 174, art. 6, ad 3.). Koga Katekizam ima na umu? Između ostaloga, muslimane i mormone. Muhamed je tvrdio da Evanđelja krivo predstavljaju Krista, a Mormoni vjeruju da postoji Treći zavjet.
 
Izvori objava
 
Postoje, u konačnici, tri izvora objava, vizija, znamenja, i sličnih stvari: Bog, čovjek ili đavao.
 
Pod naslovom Bog, uključujem Božja sveta stvorenja, kao što su Gospa ili neki drugi svetac ili anđeo.
 
Pod čovjekom, mislim bilo koje ljudsko znanje ili moć imaginacije, bilo koju ljudsku vještinu ili prijevaru, ili neku ljudsku aktivnost ili uređaj koji uzrokuje da se nešto dogodi.
 
Pod đavlom, uključujem đavla osobno ili bilo kojega od drugih demona.
 
Đavlova moć
 
Vrlo je malo ljudi svjesno punih đavlovih moćiju i njegove spostobnosti prijevare. Mnogi katolici misle da, čim se nešto čudno dogodi, to mora biti Božje djelo. Ali, kao što sam rekao, poruke i znamenja mogu proizići iz tri krajnja izvora: Bog, čovjek ili đavao. Djelo je razlikovanja identificirati tko je posrijedi u pojedinom slučaju.
 
Znanje o đavolskim prijevarama čini Crkvu ovdje opreznom. Sljedeći je dio o moćima demona uzet od oca Jordana Aumanna, svećenika dominikanca, koji je godinama poučavao na Sveučilištu Angelicumu u Rimu.
 
Što đavli mogu i ne mogu učiniti? Đavli ne mogu učiniti sljedeće:
 
1.     Proizvesti bilo kakvu vrstu istinski nadnaravnoga fenomena.
2.     Stvoriti tvar, jer samo Bog može stvarati.
3.     Vratiti mrtvaca u život, iako mogu proizvesti obmanu da to čine.
4.     Istinski prorokovati, jer samo Bog zna apsolutno budućnost, i oni kojima On odabere objaviti njezin dio. Međutim, inteligentna đavolska slutnja o budućnosti može se pukim smrtnicima učiniti kao proročanstvo.
5.     Poznavati tajne uma i srca neke osobe. Međutim, njihova oštroumna inteligencija i promatranje može im omogućiti da zaključe mnoge stvari o osobi.
 
Ali đavli mogu učiniti sljedeće:
 
1.     Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2.     Falsificirati ekstazu.
3.     U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4.     Proizvesti stigme.
5.     Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6.     Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7.     Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8.     Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9.     Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.
 
Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).
 
Nasuprot moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke autentičnim.
 
Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.
 
Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv vidjelaca, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.
 
Sljedeći su citati iz završnoga poglavlja ozbiljne knjige Spiritual Theology (Sheed & Ward 1980.), oca Jordana Aumanna.
 
Znaci božanskoga duha
 
„Sljedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:
 
1.     Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2.     Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3.     Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4.     Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5.     Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6.     Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima  poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,38).
7.     Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)
 
O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.
 
 
Znakovi đavolskoga duha
 
„… budući da se đavao može prerušiti kao dobar duh i čak učiniti da se nešto čini autentičnim mističnim fenomenom, od pomoći je ukratko spomenuti različite znakove đavolskoga duha.
 
1.     Duh laži. Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim fenomenima.
2.     Morbidna znatiželja. Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3.     Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4.     Tvrdoglavost. Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5.     Trajna indiskrecija i nemiran duh. Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6.     Duh oholosti i taštine. Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva.
7.     Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8.     Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje. Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću, ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ (str. 412)
 
O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu, i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.
 
Znakovi ljudskoga duha
 
„Ljudski je duh uvijek naklon svojim vlastitim zadovoljstvima; prijatelj je užitka i neprijatelj trpljenja bilo koje vrste. Spremno se naklinje svemu što je sukladno njegovu temperamentu, osobnim ukusima i hirovima, ili zadovoljenju sebeljublja. Ne želi čuti o činima poniznosti, pokori, odricanju ili mrtvljenju. Ako bilo koji voditelj ili ispovjednik ide protiv njegovih sklonosti, odmah je označen neprikladnim i nemjerodavnim. Traži uspjeh, čast, pljesak i razonodu. Uvijek je veliki promicatelj svega što će izazvati divljenje ili razvikanost. Ukratko, ljudski duh niti razumije niti se brine za bilo što osim svoga vlastitog egoizma.
 
Ponekad je u praksi teško prosuditi proizlaze li pojedine manifestacije od đavla ili iz posve ljudskoga i egoističnoga duha, ali je uvijek relativno lako razlikovati ova dva duha od Božjega duha. Bit će moguće u većini slučajeva, dakle, odrediti da određeni duh ne bi mogao biti od Boga, i da ga treba suzbijati, čak i ako nije sigurno je li zapravo od đavla ili od ljudskoga ega.“ (str. 413)
 
Neke norme za razlikovanje
 
„Sljedeće norme su ponuđene kao smjernice duhovnicima u razlikovanju duhova, kad su posrijedi objave i proročanstva.
 
1.     Bilo koja objava protivna dogmi ili moralu mora se odbaciti kao lažna. Bog ne proturječi sebi.
2.     Bilo koja objava suprotna zdravu nauku teologa ili ukazuje na razrješenje nekog predmeta među teološkim školama duboko je sumnjiva.
3.     Ako je jedan ili drugi detalj ili slično u objavi lažan, nije nužno odbaciti cijelu objavu, ostatak može biti autentičan.
4.     Činjenica da se proročanstvo ispunilo nije sama po sebi konačan dokaz da je objava od Boga; to bi mogao biti prirodni slijed stvari ili rezultat višega prirodnog znanja na strani vidioca.
5.     Objave koje se tiču znatiželjnih ili beskorisnih stvari trebalo bi odbaciti kao nebožanske. Isto treba reći o onima koje su detaljne, duge i ispunjene viškom dokaza i razloga. Božanske su objave općenito kratke, jasne i precizne.
6.     Osobu koja prima objavu treba ispitati pozorno, posebno o temperamentu i karakteru. Ako je osoba ponizna, dobro uravnotežena, diskretna, očito napredna u krjeposti, u dobru mentalnom i fizičkom zdravlju, postoji dobar razlog za nastavak i ispitivanje same objave. Ali ako je osoba iscrpljena pretjeranim mrtvljenjima, pati od živčane potištenosti, prolazi kroz razdoblja velikih iscrpljivanja ili velikih depresija, ili je pohlepna obznaniti objavu, postoji temelj za ozbiljnu sumnju.
 
Znatiželja
 
Je li informacija korisna za spasenje duša? Ako je riječ samo o zadovoljenju znatiželje, nije izgledno da je božanskoga podrijetla. Neki navodni vidioci djeluju kao mediji, daju informacije o rođenjima, vjenčanjima, pravnim postupcima, bolestima, političkim događajima itd. Bog nije voditelj ureda za istragu. Neki su vrlo sposobni u promatranju, ili vrlo intuitivni, i mogu raditi s malo stvari. Na seansama, namještaj se često okreće, ili duh pomiče nečiju ruku kako bi napisala poruke, itd. Bog nikada nije radio takve stvari u bilo kojoj odobrenoj objavi.
 
Znatiželja strši u ljudima koji tvrde da vam kazuju konačnu sudbinu princeze Dijane, Franka Sinatre, Elvisa Presleya itd. Svi bismo željeli znati tko je na nebu i tko nije!
 
Gospođa, o kojoj sam čuo, tvrdi da zna gdje je svaka pokojna osoba: smiješno, svi su ili u čistilištu ili u nebu. Pretpostavljam da bi joj naškodilo poslu i popularnosti kad bi rekla ljudima da su neki rođaci u paklu!
 
Zapravo, bilo komu tko izriče sudbinu poznatih, istoga trena ne treba vjerovati.
 
Također, sumnjive su objave koje daju samo floskule i otrcane fraze.
 
Zašto đavao to radi?
 
Katolici bi trebali biti vrlo pozorni pri davanju povjerenja vizijama i porukama prije nego što ih Crkva odobri.
 
Đavao je podigao brojne lažne mističare zadnjih godina. Ljudi pitaju: „Zašto bi đavao bio iza objave koja potiče ljude na molitvu i pokoru? Time bi bio razdijeljen u samome sebi.“
 
Umjesno pitanje. Zašto bi on to radio?
 
Odgovor - Iz brojnih razloga: kako bi odvukao ljude od istinitih privatnih objava; kako bi ih odveo u prakse koje Bog kao takve ne blagoslivlja; kako bi potpuno uništio ugled privatnih objava; kako bi uzrokovao razočaranje i čak krizu vjere kada se vidjelac kasnije jasno iskaže lažnim, i, najgore od svega, kako bi suptilno odveo neke ljude iz Crkve u potpunosti. Đavao je voljan izgubiti puno, ako može dobiti dugoročno.
 
Đavao se raduje kada katolici odbace iskušane i istinske načine duhovnoga rasta kako bi trčali za izvanrednim i neodobrenim. Crkva je krajnje pozorna prije odobrenja privatne objave, jer zna da „sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ona mora izbjeći i lakovjernost i neutemeljeni skepticizam. „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte,“ određuje sv. Pavao (1 Sol 5,19-21). A sv. Ivan upozorava, „Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“ (1 Iv 4,1). Neke je duhove sasvim lako razlikovati, druge vrlo teško. Svećenici na poseban način moraju biti primjeri razboritosti i poslušnosti na ovom području.
 
 
Primjeri vidjelaca koji su prosuđeni lažnima
 
Neki su pojedinci prozvani imenom, npr. Vassula Ryden, i Little Pebble – William Kamm. Vassulu je dva puta osudio Kongregacija za nauk vjere, tvrdeći da njezine objave ne dolaze od Boga, i jer sadrže zablude protiv vjere.
 
Mogu se čuti ljudi koji govore: „Ali njezini su spisi tako duhovni i tako lijepi!“
 
Slažem se; vjerojatno 99% Vassulinih poruka u skladu su s katoličkom vjerom – ali upravo je to način kako đavao djeluje kako bi zavarao pobožne katolike.
 
Onaj 1% čini štetu.
 
Otrovna jabuka uglavnom je dobra jabuka – ali će vam svejedno naškoditi. Đavao zna da ne može zavesti katolike s otvorenom herezom, ali može se pozvati na njihovu pobožnost i onda im suptilno zasaditi zablude.
 
U svakom slučaju, nije bilo odobrenih objava u povijesti Crkve gdje je Bog uzeo nečiju ruku i davao poruku pišući svojim perom. Ali ćete naći rukom pisane poruke sa seansi, a seanse su osuđene od Crkve kao okultna praksa protiv Božjega zakona.
 
Vidio sam jedan pobožni magazin koji brani Vassulu, pišući da kardinal Ratzinger nikada nije potpisao izjavu protiv nje, objavljenu u L'Osservatore Romano. Čovjek kojega poznajem poslao im je službenu izjavu iz Acta Apostolicae Sedis, službenoga vatikanskog glasila, s kardinalovim potpisom na dnu, zajedno s potpisom nadbiskupa tajnika Kongregacije za nauk vjere.
 
Nažalost, urednik magazina nije imao ni poniznosti ni poštenja objaviti ispravak u sljedećem broju.
 
Drugi primjer: navodna ukazanja u Garabandalu u sjevernoj Španjolskoj, gdje su četiri mlade djevojke tvrdile da im se Gospa ukazivala od 1961. do 1965. Odgovor svakoga pojedinog biskupa biskupije Santandera bio je jednoobrazno negativan, i sadašnji je biskup Vilaplaua suglasan s tim pravorijekom.
 
Unatoč tomu, postoje brojne aktivne udruge koje podržavaju Garabandal.
 
Jednostavan slučaj neposluha zakonitu auktoritetu.
 
Ovo je samo jedan od mnoštva drugih. Montichiari u Italiji (1947.), Necedah u Sjedinjenim Državama (1949.), Palmar de Troya u Španjolskoj (1968.), Bayside u SAD-u (1970.), Dozule u Francuskoj, i stotine drugih – da ne govorimo o svima navodnim vidiocima i primateljima unutarnjih govora, prošlim i sadašnjim, kao što je Irkinja, gđa Christina Gallagher i mnoge druge jadne zavedene duše.
 
Poruke gđe Gallagher, dijelom, zvuče kao ludo zabrinuta žena koja očajava nad sudbinom svijeta.
 
Postoji mnoštvo ludo zabrinutih ljudi, koji jadikuju nad stanjem u svijetu, koji su dobri katolici – ali Blažena Djevica s nebesa ne govori poput njih, na tako ljudski, zemaljski, zlovoljan način. Uvreda je pripisati takav govor Gospi.
 
„Imam vizije; želim putovati“ – takvim tražiteljima publiciteta ne treba vjerovati. Istinski vidioci bježe od publiciteta. Ne idu okolo s fotografima i ekipom snimatelja. Podvrgnu se istrazi crkvenih vlasti, a nemaju posrednike za publicitet.
 
Auktoritet suda i zadaća posluha
 
Nijedan privatni pojedinac nema auktoritet suditi definitivno i službeno koje su privatne objave istinite, a koje nisu.
 
Auktoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno na mjesnom biskupu.
 
Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka – odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima.
 
Sadašnja je kanonska praksa da mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.
 
Zabranjeno je, a i grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave.
 
Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću naklapanja i osobnih poruka.
 
Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).
 
Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je.
 
Ovo vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike.
 
Zapravo, ako navodni vidjela ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi.
 
Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“
 
Jednom prilikom Presveto je Srce Isusovo reklo sv. Margareti Mariji da učini nešto, ali njezina poglavarica nije odobrila. Kada je On ponovno došao, pitala ga je o tome, i On je odgovorio: „… ne samo da želim da činiš što ti poglavarica odredi, nego također ne bi trebala raditi ništa od svega onoga što ti odredim bez njezina pristanka. Volim poslušnost i bez nje mi nitko ne može udovoljiti“ (Autobiografija sv. Margarete Marije).
 
Duhovni pisci imaju načelo: Tvoj poglavar može ili ne može biti nadahnut Bogom kad izdaje odredbe, ali ti si uvijek nadahnut u posluhu. (Naravno, ne govorimo o poglavaru koji bi naredio grijeh; a, kao što sam gore rekao, nije grijeh odbaciti privatnu objavu.)
 
Sotona doista može širiti dobre stvari neko vrijeme, tako da dobiva dugoročno. Objave u Necedehu u Wisconsinu izgledale su da imaju dobre plodove, ali su bile lažne. Pričalo se da se krunice pretvaraju u zlato.
 
Slično i u Baysideu. Ali neposluh je pokazao da su ukazanja lažna.
 
Gospodin je rekao sv. Margareti Mariji: Čuj, moja kćeri, i nemoj lako vjerovati i povjeriti se svakomu duhu, jer sotona je ljut i pokušat će vas prevariti. Stoga ne činite ništa bez odobrenja onih koji vas vode. Tako, budući pod auktoritetom poslušnosti, njegovi će pokušaji protiv vas biti uzaludni, jer nema moći nad poslušnima“ (Autobiografija).
 
Nakon same zablude, oznaka je krivoga mistika samovolja i neposlušnost. Sviđa mi se ovaj citat sv. Faustine Kowalske: „Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali on ne zna kako nositi plašt poslušnosti“ (Dnevnik, par. 939).
 
Istinski mistici, poput sv. Pija iz Pietralcine (Padre Pio), uzori su poslušnosti. Oni nikada ne pokušavaju staviti Krista protiv Njegove Crkve.
 
Svatko je slobodan imati mišljenje, ali svi se trebaju pokoriti sudu Crkve s praktičnom poslušnošću. Ono što time mislim jest ovo: slobodni ste ne slagati se (biskup nije nezabludiv u ovoj stvari), ali mu dugujete praktičnu poslušnost, to jest, ne smijete djelovati protiv dekreta; ne smijete širiti objavu o kojoj je biskup donio negativan sud, ili nastaviti javno govoriti da je smatrate istinitom.
 
Zapamtite, crkveno povjerenstvo može donijeti negativan pravorijek iz razloga koje ne može javno obznaniti, npr. možda su nađene stvari protiv karaktera vidjelaca, ali se to ne će javno reći, iako bi to opravdalo odluku i pomoglo ljudima da je prihvate.
 
Ako je takozvana poruka prosuđena neautentičnom iz doktrinarnih razloga, tada niste slobodni braniti takve poruke, jer ćete tada braniti zabludu.
 
Vassula Ryden primjer je ovoga: prosudba protiv nje bila je zbog krivoga nauka u njezinim spisima.
 
Kako i zašto je pobožni katolici brane nakon negativnoga suda Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice, to je izvan moga shvaćanja. Cijeli njezin slučaj jest crno-bijel. Osim nepravovjernosti, njezine navodne poruke, koje je navodno pisao Gospodin osobno, sadrže pogrješke u engleskom pisanju i gramatici!
 
Možete li javno reći da mislite da odobrena objava nije istinita? Da, ako želite. Crkva vam nikada ne određuje da prihvatite privatnu objavu. Ali svako takvo neslaganje treba izreći s poštovanjem.
 
Oprez nikada ne šteti
 
Jednostavna je činjenica da su najrazvikanije objave lažne.
 
Krajnje je nerazumno, dakle, posvetiti se širenju neodobrene ili sumnjive poruke, koja bi zapravo mogla potjecati od Oca laži. Ako jednoga dana spoznate neistinu za sebe, silno ćete to žaliti, a ne ćete biti u mogućnosti popraviti štetu načinjenu drugima.
 
S druge strane, ima više nego dovoljno odobrenih poruka za širenje, ako ih želite širiti. Bolje je držati se onoga što je Crkva odobrila, negoli ići svojim putem i riskirati da te đavao prevari.
                                                                                                                                                                     (prijevod: M. G.)
   

Kontaktirajte nas


Biskupski ordinarijat Mostar

adresa:
   Nadbiskupa Čule bb. pp. 54,
   88000 Mostar
tel.:   036/334-050
fax:   036/334-080
e.mail: cbismo@gmail.com


Galerija

pogledajte foto,
audio i video
zapise u našoj galeriji

Karta župa

na interaktivnoj
karti možete vidjeti
župe u našim biskupijama

Službeni vjesnik

ovdje možete preuzeti
Službeni vjesnik
u .pdf formatu